Jeste li možda iz kemije (na)učili kako se dobiva bronca? Puno bakra, ostatak je kositar, a nisu od viška ni cink, fosfor, silicij ili aluminij. Za druge ne znam, ali se ja nakon obilaska Alba Iulije zapitah ne nalazi li se ovdje negdje najveći svjetski rudnik svega spomenutog? Pitanje se nametne samo, i to nakon što se se shvati da malo gdje na svijetu ima toliko spomenika „po metru četvornom“.

Krenimo od početka: Rumunji su ga nazivali Bălgrad, Hrvati Erdeljski Biograd, Nijemci Karlsburg i Weißenburg, Mađari Gyulafehérvár, Károlyfehérvár i Erdélyifehérvár. Svi su ga svojatali, a on je oduvijek – na stranu ko ga naseljava, koga ima najviše, a koga najmanje – bio i ostao samo i jedino rimski.

Grad od šezdesetak tisuća stanovnika na jugu Transilvanije, na rijeci Mureş, danas je sjedište županije Alba, a osnovali su ga 106. godine Rimljani, blizu male dačke utvrde Apoulon, te mu po njoj nadjenuli ime Apulum. Od osnutka do propasti Rmskog carstva Apulum če ostati jedna od najvažnijih rimskih utvrda u Daciji, u kojoj će stolovati guverneri Dacije Superior, a potom i Dacije Apulensis, a oko nje će se razviti dva grada, Colonia Aurelia Apulensis te, potom, Colonia Nova Apulensis. Izgradnji utvrde prethodio je premještaj 13. legije Gemina iz Vindobone, današnjeg Beča, radi čuvanja putova transporta zlata u Rim.

Za proteklih godina posjetio sam mnogo mjesta koja se naveliko klinče antičkim naslijeđem, ali ih se malo može usporediti s Alba Iulijom. U jednim su antički ostaci prenapuhani, u drugim zapušteni, a ovdje je, uz poprilično izvornog očuvanog, i ono čime je nadograđeno to rimsko oplemenilo kompletan ambijent.

M.J. | Bljesak.info / Lupa capitolina

Fali jedino kvalitetnih putokaza u novom centru grada pa ćemo Ona i ja barem sat vremena – to ćemo shvatiti naknadno – potrošiti oko hotela „Transilvania“, što bi se reklo, 'nako., mada se i tu ima šta vidjeti. Trg ispred hotela zauzeo je čovjek za nas pomalo čudnog imena i prezimena, Iuliu Maniu (1873. - 1953.), političar koji je odigrao važnu ulogu u sjedinjenju Transilvanije s Rumunjskom, triput premijer Rumunjske i, na koncu, pokojnik u komunističkom kazamatu. U obližnjem parku ispred Studentskog doma kulture, gdje doručkujemo ne samo Ona i ja već i desetak golubova, nanizane su biste dvadesetak zaslužnika iz raznih područja života. Sve ih fotografiram, nek' se nađu, ali ih nabrajati neću, ionako bi, ma kakvi velikani bili za Rumunje, ovdje malo kome šta značili. Jedna je, najpoznatijeg rumunjskog pjesnika, Mihaia Eminescua, posebno izdvojena, na počasnom mjestu, a među brončanim glavama vidim i „rumunjskog Voltairea“, povjesničara Nikolu Jorgu (Nicolae Iorga), s kojim se u ćitabima vezanim za povijest – bavio se, naime, i našim prostorima u osmansko doba – susrećem čitavog života.

S druge strane ulice, visinom identičan Juliuu Maniuu, Ion Ionel Constantin Brătianu (1864. - 1927.), još jedan – pet puta je bio premijer, više puta ministar vanjskih poslova – od boraca za ujedinjenje starog rumunjskog kraljevstva s Transilvanijom, Bukovinom i Besarabijom. U tom dijelu grada nalazi se i bijela evangelička crkva, nemala, ali ipak sićušna u odnosu na modernu zgradurinu nabijenu tik do nje. I još nešto, najvažnije: „Lupa capitolina“, rimska vučica na visokom stupu što doji Romula i Rema. Alba Iuliji ju je, kao znak da posjeduju zajedničku baštinu, darovao sjevernotalijanski grad Alessandria. To nam je putokaz da smo blizu onom zbog čega samo došli pa, prateći uličnu izložbu slika, pored Centra za kulturu „August Bena“ i dvorca-restorana „Lazar“, začas stižemo do velebne utvrde.

Nekadašnji rimski kaštel je, u dimenzijama 400 x 400 metara, od 1716. do 1735. godine opasan zvjezdastim čvrstim zidom visokim desetak metara s čak sedam bastiona, zbog čega se smatrao najboljim u srednjoj Europi. Na svakom spoju stranica zida stoji masivni grb. Naravno da su zidovi stoput utvrđivani i obnavljani, naravno da su grbovi „okačeni“ na njih puno mlađi od slavnih antičkih vremena, a tako je i s mračnim pothodnicima i uskim, nekad vjerojatno tajnim prolazima. Ustvari su jedna u drugu uklapane rimska utvrda Apulum, srednjovjekovna citadela Bălgrad (16. - 17. stoljeće) te Alba Carolina, utvrda tipa „vauban“, iz 18. stoljeća. U jednom takvom mračnom tunelu smješten je restoran „Gothic“, a kroz drugi se, to mu je i u ona doba bila osnovna namjena, dolazi do drvenog mosta kojim se, kroz još jedan prolaz u unutarnjem zidu, ulazi u utrobu grada. Na barem 7-8 mjesta dežura kameni vojnik; uniforme ovakve i onakve, šarene k'o povijest Transilvanije. Nekim piše na postamentu ko su i šta su pa razumijem da jedni čuvaju sjećanje na rumunjske graničare u austrijskoj vojsci.

M.J. | Bljesak.info / Zeru ću ga čupnuti za brk

Jednog čupkamo za kamene brkove k'o, u vakat, Mr Bean kraljičine stražare; ne da se neće naljutiti već ga je klesar sazdao blago nasmiješenog. On stražari ispred baroknog portala, jednog od ulaza u najčuvaniji dio tvrđavskog kompleksa. Čim se prođe most i stupi s druge strane „tunela“, visoko iznad zidina ugledaju se tornjevi. U vrijeme dok se nije previše marilo za naslijeđe, u utvrdu su se, naime, svojim bogomoljama uvalili katolici i pravoslavci.

Rimokatolička crkva svetog Mihovila općenito se smatra najvrjednijim spomenikom romaničke i gotičke arhitekture u čitavoj Transilvaniji. Izgrađena 1004. godine, u vrijeme osnutka Transilvanske biskupije, dok je ovim krajevima vladao ugarski kralj Stjepan I., na temeljima bizantske crkve iz 10. stoljeća. Najstarija je i najviša – zvonik joj je visok 93 metra – katedrala u Rumunjskoj. Djelomično je uništena u tatarskoj invaziji 1242. godine, ali je obnovljena i dograđena od 1246. do 1291., godine kada u Bosnu, točnije u Usoru i Soli, dolaze prvi franjevci.

Ihahaj, šta se sve može vidjeti u takvom jednom zdanju, u kome se povijest već pomalo guši sama od sebe! Ali neću, nego samo to da su – i ne brane primaknuti im se nikakva užad ili lanci – u južnoj lađi sarkofazi slavnog vojskovođe Iancua de Hundeoare, i njegovog sina Ladislava, a u sjevernoj Izabele Jagelović, supruge kralja Ivana Zapolje, i sina joj Ivana Sigismunda Zapolje, prvog princa Transilvanije i nesuđenog, takoreći umal' kralja Ugarske.

Iancu de Hundeoara (1387. - 1456.) ustvari je Janjko Hunjadi tamiški župan, severinski ban i vojvoda Transilvanije, kasnije i kapetan Beograda te regent i, u ime Ladislava V. Posmrtnog, gubernator Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. To je Janko Sibinjanin iz narodnih pjesama, otac slavnog Matije Korvina, za kršćane i hrišćane najveći onodobni borac protiv Osmanlija, onaj što, pozvan od Sigmunda da brani Beograd, pjeva: Braćo mila, seljaci-junaci / evo car nam oružje poslao / britke sablje, dobro okovane / da s'ječemo Turčine pogane! Ne znam znaju li Ljubušaci, Zagvožđani i Imoćani, ali je Jankov put od Vitine do Lovreća nazvan tako upravo po Hunjadiju. Umrijet će u Zemunu, nakon velike pobjede kršćanske vojske, predvođene franjevcem Ivanom Kapistranom, u bitci za Beograd u srpnju 1456., i to ne od osmanske sablje već od epidemije kuge. Papa Kalist III. će, nakon što čuje za njegovu smrt, izjaviti: „Jedno od svjetlila kršćanskih ugasilo se!“

M.J. | Bljesak.info / Sarkofag Janjka Hunadija

I evo ih, otac i sin Hunjadi, a s njima još jedan, manje poznat, također Janjko Hunjadi. E, sad, zašto su takvom junaku odsječene kamene noge, to se pitam?! Da nije sarkofaga, sigurno bih zurio u prekrasno izvedene nadgrobne ploče u podu i zidovima crkve, a ovako se neću dugo zadržati čak ni pred Izabelinim i grobom Ivana Sigismunda Zapolje. Ko je u školi prespavao taj sat: Izabela je Ivanu Zapolji rodila sina samo dan prije nego će ga udariti kap i dva tjedna prije nego li će postati pokojni, pa će Ivan Sigismund već kao dojenče naslijediti kraljevski prijestol, koga će se, međutim, kad odraste i uzna stvari, odreći. Duga priča…

I šta sad da ovdje trunim o renesansnim freskama u jednoj od bočnih kapela ili o tome kako je nedavno pored katedrale iskopan zavjetni žrtvenik posvećen rimskoj božici osvete Nemezidi? Džaba mi, ne vrijedi! Isto mislim i o bjelomramornom grobu biskupa Árona Mártona: jest biskupovao 42 godine, kao malo koji, i to u doba Drugog svjetskog rata i komunističkog režima, jest odbio kardinalsku čast, jest mu „Yad Vashem“, zbog iznimnih napora u spašavanju Židova, zahvalio priznanjem „Pravednik među narodima“, jest, dakle, da je učinio najviše što je jedan čovjek mogao, ali šta je to naspram svih pobjeda Janka Sibinjanina?!

Od povijesti se trijeznimo ispred katedrale, pred prizorom brončanog bradatog fratra okruženog brončanom dječicom. Malo kasnije ćemo sresti još jednog takvog, samo ćelavog, kako se nadmudruje s Cigančetom.

Kompleks pravoslavne katedrale Svetog Trojstva i Svetih Arkanđela Mihaila i Gavrila je, u odnosu na katoličku katedralu, „od prekjučer“; izgrađen je 1921. i naredne godine u spomen ujedinjenja Transilvanije s Rumunjskom. Smješten je u blizini Rimskog platoa, a simbolično je katedrala, ali samo simbolično, sljednica kamene crkve Mihaila Hrabrog iz 1597. Tepaju joj da je krunidbena, stoji joj to i u naslovu, budući da ju je državna vlast bila pripremila za krunidbu kralja Ferdinanda, monarha Velike Rumunjske, i njegove Marije, održanu u listopadu 1922. Kako je, međutim, Ferdinand bio rimokatolik, od svega nije bilo ništa, a krunidba je održana u dvorištu. Danas tu stoje biste kraljevskog para, a Regina Maria zaslužila je i ogromni spomenik na rubu glavnog trga, visoko izdignuta iznad bisti desetak pjesnika, prosvjetitelja, revolucionara, generala…

M.J. | Bljesak.info / Sa'ću im se umiješat' u vezu

Bisti ima i drugdje po glavnom i okolnim trgovima, toliko ih je da se ne isplati trošiti prostor na imena, titule, zasluge… Radije ćemo se pozdraviti i popričati s nekim drugim brončanim, znanim i neznanim, razasutim po glavnom trgu. Doista su potrošene tone bronce! Eno se časnik sa sabljom na bedru uvaljuje dami u raskošnoj baroknoj haljini: ja im se pokušavam umiješati u vezu, a Ona me samo gleda :) Malo dalje zgodnjakuša koja prodaje ruže. Naravno da se moram se iskupiti – laćam za novčanik i vadim 20 leja. Pokrupna Ciganka prodaje jaja, jedno u rukama drži bosonogi Cigančić sa šeširom. Da slika bude bolja, pored Cigančića se „parkirao“ mali Albajulijac, ako se to tako kaže, i strpljivo pozira. Od bronce je i sigurno nekoliko tona teško zvono, izvrsno – ljepše dosad nigdje ne vidjeh – ukrašeno figurama generala i političara, sa zakačkom od nekoliko ljudskih glava. Napuklo je i očito će ostati takvo; radnici mu upravo dovršavaju plitki postament. I za dvojicu sa štapovima i pod šeširima, što pored prazne klupe stojeći raspravljaju o ko zna čemu, potrošeno je barem 300 kilograma bronce, pa je mogla i jedna mesingana ploča, da i mi znamo ko su uvažena gospoda, a isto vrijedi i za nedalekog zamišljenog samotnjaka, koji je ipak odlučio sjesti.

Koliki je spomenik dobio Mihai Viteazul, zauzevši čitav jedan nemali trg, toliki je valjda i zaslužio, budući da je upravo on 1. studenog 1599. godine ujahao u Alba Iuliju, ujedinivši tako Transilvaniju s Moldavijom i Vlaškom; procjenjujem da se od svakog kopita njegova konja mogla izliti po jedna bista. Pošto ih, rekoh već, ima na desetke, neka Mihaela Hrabrog iliti Mije Viteza – već sam ga spominjao u transilvanijskim putopisima, da se ne ponavljam – a neka i bedevije mu.

Poziramo jedno drugom i ispred Dvorane Ujedinjenja, u zdanju podignutom 1900. godine. U njoj je Transilvanija, na razvalinama tada već bivše Austro-Ugarske, 1. prosinca 1918., istog dana kad je stvorena i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, potonja Jugoslavija, postala dijelom Rumunjske. I ostala u njoj, a Jugoslavija se razletjela u paramparčad od banana-država.

M.J. | Bljesak.info / Septimije Sever

Ne ulazimo, kao što nećemo ni u Muzej Principia, makar je iza vrata, dijelom i ispod površine zemlje, nekadašnje sjedište 13. legije Gemina. Naime, s jedne strane bismo, ako bismo željeli detaljno pogledati sve, morali ostati barem nekoliko dana, s druge strane je činjenica da su u dvorištu muzeja lapidarij s desetcima najvrjednijih antičkih nalaza. Lapidarij je ograđen, ali ga ipak čuvaju brončani rimski legionari, a blizu njih – lako mu je pametiti dok je pod stražom – Septimije Sever. Nadgrobnjaci, stupovi, baze i kapiteli, obezglavljeni vojskovođe, filozofi i pet careva – našlo se, eto, svega. I još se nalazi, pa je nedavno na svjetlo dana izmilio mramorni bareljef što prikazuje centuriona, instruktora gladijatora, u plaštu, s kopljem i štitom. Uza sve, pedesetak metara dalje su i ostaci rimskih zgrada i ceste Via principalis iz 2. i 3. stoljeća, dodatno „začinjeni“ pristojno dobrim reljefnim prikazom okršaja rimske vojske.

Tu ćemo negdje i kavenisati, i dalje zvirljajući oko sebe. U jednom trenutku po stolu će pljasnuti – to nam je neka ptičica u preletu odlučila svojom žitkom kakicom dati do znanja da nas čeka sreća. A vidimo, od kakice do šalice nije bilo više od nekoliko centimetara; zamalo, dakle, pun pogodak :)

Kad sad kažem da su nam za vidjeti ostala još samo gradska vrata, naći će se onih koji će završiti s čitanjem. Ali… Onaj most kojim smo ušli, Porta 5, djelomično srušena prigodom izgradnje pravoslavne crkve, pa pomjerena i restaurirana, samo su jedna od sedmerih gradskih vrata! I ne zna se koja su ljepša od ljepših!

Najpoznatija je i najimpozantnija, svojevrstan simbol grada, Porta 3, između bastiona Eugena Savojskog i svetog Ivana Kapistrana. Četiri stupa, osam pilastara i, na svodovima, konjanički kip Karla IV., austrijskog cara tijekom čije vladavine je podignuta posljednja utvrda. na svodovima. Ne zaostaje mnogo ni iznutra bogato ornamentirana Porta 4 na zapadnoj strani utvrde, blizu Bastiona svetog Mihovila, a vjerojatno bi i Porta 2 bila moćnija da 1937. godine nije djelomično uništena za izgradnje 22,5 metra visokog obeliska Horei, Cloşci i Crişanu, vođama ustanka 1784.-85. godine.

M.J. | Bljesak.info / Porta 1

Obelisk prikazuje Pobjedu s lovorovim vijencem i reljef trojice sverumunjskih heroja ispred seljaka, omeđen cvjetnom kartom Velike Rumunjske. U blizini je još jedan obelisk, podignut 1906. godine u sjećanje na Transilvance u habsburškoj vojsci, poginule 1866. godine u Bitci kod Custoze.

Na kraju imam reći još samo jedno: ovo mi je 357. putopis na „Bljesku“, što će reći da sam putopisno posjetio isto toliko mjesta, a oduševljavajuća Alba Iulia svakako spada u top 5! Pa ako nailazite Transilvanijom…